Na vijestima se ovih tjedana često izviještava o vremenskim nepogodama koje uzrokuju velike materijalne štete, ali i ljudske žrtve. Mnogi te meteorološke ekstreme povezuju s klimatskim promjenama koje prema uvriježenom mišljenju uzrokuje ovisnost naše civilizacije o pretjeranom korištenju fosilnih goriva, pa se spominje i izreka koja kaže da se priroda ne osvećuje ljudima, već samo vraća dug.

Govoreći o vremenskim ekstremima, posebno vrijednostima temperature zraka, uvijek je potrebno posebno naglasiti da se radi o razdoblju od kad postoje standardizirana mjerenja. S obzirom na to da je starost Zemlje oko 5 milijardi godina, zapravo se radi o dvije milijunite povijesti planeta o kojem imamo podatke.

Naime, iako se i u antička vremena znalo o širenju tvari u ovisnosti o temperaturi, prva općeprimjenjiva temperaturna skala, odnosno živin termometar u staklu, nastala je u prvoj polovici 18. stoljeća, a ustanovio ju je njemačko-nizozemski znanstvenik Daniel Fahrenheit. Fahrenheitova skala je u međunarodnoj upotrebi ostala sve do 1970.-tih godina, kad ju je u većini zemalja zamijenila Celsiusova ljestvica. Bez obzira na kratkotrajnost mjerenja temperature, povijesne bilješke i arheološki nalazi nam značajno pomažu razumjeti događaje koji sežu dalje u prošlost.

Kakve su bile temperature u posljednjih 120 godina u RH?

Većina mjernih postaja u Hrvatskoj potječe iz druge polovice 20. stoljeća, a nerijetko i s početka 21. stoljeća. Koliko su zaista informativni podaci apsolutnih temperaturnih maksimuma i minimuma pogledajmo na primjeru jedine četiri postaje koje imaju mjerenja od kraja 19. stoljeća, prema podacima DHMZ-a:

Vidljivo je da su ekstremne vrijednosti različito razmještene po desetljećima. Kad bismo promatrali samo podatke Crikvenice proizašlo bi da je krajem 1920.-tih godina bilo razdoblje najvećih temperaturnih ekstrema, dok su za Zagreb-Grič i Gospić to 40.-te i 50.-te godine prošlog stoljeća. Primjetno je da ekstremne vrijednosti većim dijelom potječu od mjerenja iz razdoblja oko sredine prošlog stoljeća. Analiza točkastih mjerenja temperature blizu površine, samo jednog od niza meteoroloških svojstava vremena i klime, može dati ograničenu sliku o promjeni klimatskih prilika. Za tako nešto su pouzdanija satelitska mjerenja koja se, nažalost, provode značajno kraće od prizemnih. Prema tim mjerenjima, od početka 1979. godine planet se globalno zagrijava s trendom od 0.14 ^oC po dekadi, odnosno 1.4 ^oC na stotinu godina.

Postoje vremenska stanja na koja možemo utjecati poput suše, poplave i tuče, a postoje i ona koja su izvan ljudskog dohvata. Orkanski vjetar poput onog od 19.07. ove godine pripada drugoj kategoriji. I opet se mediji igraju „nezapamćenih“ događaja, slično temperaturnim „rekordima“. Da malo zavirimo u prošlost.

Slučaj tornada kod Novske od 31. svibnja 1892. godine postao je poznat, prije svega zbog odličnog opisa i analize našeg čuvenog prirodoslovca Andrije Mohorovičića, a jednako tako i zbog nevjerojatne siline vjetra. Naime, vjetar je uspio odvojiti jedan putnički vagon vlaka koji je upravo kretao sa stanice, dignuti ga u zrak i baciti na tlo trideset metara dalje, pri čemu su tri putnika teško ozlijeđena. Procijenjeno je da je vjetar porušio 150 tisuća stabala bukve i hrasta u obližnjoj šumi, a brzina vjetra prelazila je 300 kilometara na sat. Mohorovičićeva analiza je objavljena u bečkom znanstvenom časopisu čime je opovrgnula, tada uvriježeno, mišljenje da se tornado pojavljuje samo u Sjevernoj Americi.

Posljedice tornada u Novskoj 1892. godine

No ipak, najraniji poznati opis tornada u kontinentalnoj Hrvatskoj objavio je Gospodarski list. Župnik iz Velikog Bukovca, naselja u Varaždinskoj županiji, Josip Šavor je za Gospodarski list opisao tornado koji se dogodio 25. kolovoza 1865. godine. Dojmljiv i potresan je njegov opis katastrofe koja je u samo nekoliko minuta uništila sve što joj se našlo na putu. Vjetar, tuča i jak pljusak su uništili sav urod, počupali voćke, odnijeli krovove, tako da je čak i crkveni bakreni krov odbačen nekoliko kilometara dalje u rijeku Bednju. Stoka je uginula pod ruševinama krovova, a mrtve ptice su u hrpama ležale oko kuća i drveća.

Ako malo zavirimo u podatke koje je Milan Sijerković našao, vidjet ćemo i sljedeće:

1000. godine – toliko sušna i vruća godina da su rijeke presahle širom Europe.

1132. godine – na području Njemačke velika vrućina i suša. Zemlja je ispucala s velikim pukotinama. Rijeka Rajna je sličila potoku.

1473. godine – Od sredine ožujka do kraja rujna vrućina i suša. Dunav se u Mađarskoj mogao prehodati.

1658. godine – U okolici Zagreba mraz je krajem lipnja uništio sav urod.

1715. godine – U Sarajevu je sredinom kolovoza pao snijeg, a na rijekama se pojavio višednevni led.

1801. i 1802. godine – Obilne i česte kiše u proljeće i ljeto onemogućile su obrađivanje polja. Zbog nestašice hrane ljudi su pripremali jela od trave i kruh od hrastove kore.

Crtež poplave u Štitaru 1888. godine

Ono u što nas uporno žele uvjeriti je da se to danas događa puno češće. Pozovimo opet malo zdravog razuma u pomoć. Prije tisuću ili nešto manje godina bilo je značajno manje pismenih ljudi, a vrijeme nije bilo zanimljivo osim ako se događalo nešto izvanredno. Globalna komunikacija nije postojala, pa se tako malo ili ništa znalo o vremenu koje se događa u susjednoj državi, a za neke kontinente nismo ni znali.

Alimonti i sur., 2022. su napravili kritičku analizu trenda ekstremnih vremenskih događaja iz čijeg rada sam izdvojio samo jedan detalj. Istraživački belgijski centar CRED prikuplja podatke o prirodnim katastrofama. Uvjeti za proglašenje nekog događaja katastrofom je zadovoljenje jednog od sljedećih kriterija:

1. Stotinu ili više ljudi je pogođeno pojavom

2. Deset ili više ljudi je poginulo kao posljedica događaja

3. Proglašeno je izvanredno stanje

4. Zatražena je međunarodna pomoć.

 

Da vidimo kako to izgleda grafički u vremenu.

Lijevo – godišnji broj prirodnih katastrofa, dolje godine, izvor – baza podataka CRED

Bez obzira na to što porast djeluje sugestivno, ovdje se radi o poboljšanju registracije događaja, a ne o prirodnom trendu. Naime, zahvaljujući globalnim komunikacijama i sustavima praćenja, danas imamo puno više izvještaja o nepogodama, što treba uzeti u obzir kad se uspoređuje učestalost događaja iz različitih razdoblja naše prošlosti. Riječima CRED-a: „S gledišta analize prirodnih katastrofa, rast stanovništva i obrasci ekonomskog razvoja su važniji od klimatskih promjena ili cikličke varijacije vremena u situaciji kada se objašnjava ovaj uzlazni trend. Danas, ne samo da je više ljudi u opasnosti nego prije pedeset godina, nego je i gradnja u poplavnim ravnicama, zonama potresa i drugim visokorizičnim područjima povećala vjerojatnost da uobičajena prirodna opasnost postane velika katastrofa.“

Usporedimo gornji graf s onim o broju potresa za isto razdoblje.

Lijevo – godišnji broj potresa, dolje godine, izvor – baza podataka CRED

Vidi se da je trend vrlo sličan prethodnom, a vjerojatnost da je broj potresa povezan s klimatskim promjenama je izuzetno mala, iako me ne bi čudilo da netko istakne i taj argument. Ovako i onako ugljikov dioksid, plin bez kojeg svi umiremo, je kriv za sve ostalo, pa zašto ne bi bio i za potrese.

 

U znak sjećanja na dragog profesora i kolegu Milana Sijerkovića – Sijera

Ove godine navršava se pet godina od smrti Milana Sijerkovića, pa želim podijeliti s čitateljima neke od uspomena na svog profesora s fakulteta, a kasnije i kolegu. Sijer je bio čovjek kojem je sadržaj uvijek bio važniji od forme, tako da smo ga i mi studenti smjeli zvati po nadimku. Od Sijera, ili bolje rečeno s njim, sam naučio osnove praktične sinoptičke meteorologije, jer smo uvijek razmatrali stvarne vremenske situacije pri čemu nam je njegovo veliko iskustvo pomoglo da postupno shvatimo složenost vremenskih prilika i nijanse o kojima je ovisila točnost prognoze. Njegova predavanja su nam bila toliko potrebna veza između akademskog gradiva i meteorološke stvarnosti. Tada nisam razumio njegov trud i napor da sakuplja najrazličitije vremenske bilješke i marljivo ih zapisuje, jer su me više zanimale nove tehnologije daljinskih mjerenja od povijesnih zapisa. Danas više nego ikad razumijem značaj njegovih bilješki o vremenu u kojem je „jučer“ postala daleka prošlost, a u žarištu interesa je višedesetljetna budućnost. Njegov dugotrajan rad na pronalaženju i objavljivanju zapisa iz prošlosti pomaže nam da trenutne vremenske događaje stavimo u realne okvire.

Sa zajedničke večere profesora i bivših studenata geofizike. U prvom redu četvrta s lijeva prof. Inga Lisac, peti Milan Sijerković. Autor teksta prvi s lijeva

 

izvori:

Milan Sijerković: Vrijeme nemirno, klima rasklimana, Zagreb, 2014., Plejada

Alimonti et al., 2022. : A critical assessment of extreme events trends in times of global warming

 

Autor članka: Dušan Bižić, dipl. meteorolog

 

IZVORI: 

1. https://klimaienergija.blog/2023/08/24/ekstremni-meteoroloski-dogadaji/
2. https://gospodarski.hr/rubrike/ostalo/meteoroloski-ekstremi-jesu-li-zaista-vremenske-nepogode-u-danasnjosti-gore-nego-ikad/