Mađarski geofizičar o klimatskim promenama

Novi “zeleni” plan Europske unije (EU) zahtijeva od zemalja članica da postanu “klimatski neutralne” do 2050. godine. Silni novac bit će izdvojen kako bi se emisije CO2 smanjile na nulu, a još pritom kažu da privreda EU-a mora ostati konkurentna, a građani sretni i zadovoljni. Ajte, molim vas. Da vidimo što o tome misli mađarski geofizičar akademik László Csaba SZARKA. Preveo sam najvažnije dijelove, a koga zanima mogu mu poslati cijeli tekst.

“Ako se pitamo da li je moguće postići stopostotnu obnovljivu energiju, odgovor zasnovan na stvarnoj znanosti je NE. Nijedna solarna ili vjetroelektrana nije proizvedena, a neće ni ubuduće biti proizvedena energijom Sunca i vjetra. Izgradnja, a djelomično i rad, ovakvih postrojenja zahtijeva upotrebu efikasnih tipova energije. Danas se izbor svodi na ugljen, naftu, prirodni plin i nuklearnu energiju, kao i na energiju vode kao jedinu obnovljivu. Zbog specifičnih potreba obnovljivih izvora energije (neuobičajeni materijali, velike površine i mala gustoća prikupljene energije), većina stručnjaka smatra da je njihov udjel oko dvadeset posto u ukupnoj potrošnji energije.

Cilj postizanja stopostotne obnovljive energije bio bi jednak povratku u Srednji vijek, a ambicija nulte stope emisije CO2 bi se mogla postići samo širenjem upotrebe nuklearne energije (koja ne emitira CO2). Vrijedi se podsjetiti što je veliki mađarski državnik 19. stoljeća István Széchenyi rekao žaleći se na loše ekološke prilike predindustrijske Mađarske. “Ako želimo da drveće živi, neka ugljen dođe na površinu!”, tako istaknuvši ulogu jakih energetskih izvora u očuvanju prirode.

Očigledno je da suzdržano trebamo intervenirati u prirodu. Energetska politika i politika zaštite prirode se trebaju uskladiti, što nije lako, ali je moguće. Potpuna potčinjenost energetske politike klimatskoj politici je nerazumna i rasipna, a znanstveno gledano je vrlo sporna i neutemeljena. Evo kako je 2011. godine akademik meteorolog Rudolf Czelnai opisao vezu klimatske i energetske politike: “Znamo od Machiavelli-ja da je tajna uspješne politike u tome da mase rijetko nasjedaju na razumne stvari; one trebaju i podvalu (prevaru). Ako je energetsko pitanje ono pravo i skriveno iza klimatskog pitanja, to čini klimatsko pitanje prevarom. To je kao da stavite lisice u kokošinjac… Tako, skriven iza politike može započeti možda najveći posao tisućljeća: klimatski biznis.”

Danas je prevladavajući stav da se moraju smanjiti emisije CO2 kako bi se spriječilo globalno zagrijavanje. Ovaj stav pretpostavlja da:

1. ljudske emisije stvarno povećavaju atmosfersku koncentraciju CO2,

2. osnovni uzrok povećanja globalnog efekta staklenika je povećanje atmosferske koncentracije CO2,

3. osnovni uzrok opaženog zagrijavanja je povećanje globalnog efekta staklenika.

Sve tri pretpostavke su sporne:

1. Uopće nije sigurno da je povećanje atmosferske koncentracije CO2 posljedica čovjekove aktivnosti. Samo 4 do 5 posto ugljikovog dioksida u atmosferi je ljudskog (antropogenog) porijekla. Najveći dio emisija CO2 je prirodnog porijekla, od oceana, tla i biosfere.

2. Arrheniusovi (1859. – 1927.) proračuni koji pokazuju da će podvostručenje koncentracije CO2 dovesti do porasta temperature od 5 oC su zastarjeli. Istraživači bliski IPCC-u (Sherwood et al) nedavno navode povećanje temperature (klimatsku osjetljivost) u rasponu od 2.3 do 4.5 oC u slučaju dvostruko veće koncentracije CO2. U svjetlu najnovijih otkrića u dinamici oblaka, apsorpciji oceana i aerosola, IPCC će morati smanjiti obje vrijednosti. Prava klimatska osjetljivost prema ugljikovom dioksidu, kako je zaključio William Happer u nedavno objavljenom članku u Atmospheric and Oceanic Physics, bi mogla biti od 1 do 1.5 oC.

3. U znanosti je potpuno prirodno da se za objašnjenje složene pojave postave konkurentne hipoteze. IPCC sve pojave vezane uz klimatske promjene tumači kao niz pozitivnih povratnih sprega koje je prouzročio antropogeni efekt staklenika ugljikovog dioksida. Problem je što se IPCC uopće ne obazire na znanstvene pristupe koji odstupaju od njegovog. Pa ipak, periodičke dinamičke promjene većim dijelom nepoznatih prirodnih sila koje su se s klimom oduvijek igrale kao igračkom uvelike nadmašuju ljudsku maštu i mogućnost utjecaja na prirodu. Ako se potrudimo, pronaći ćemo cijeli spektar konkurentnih hipoteza u klimatskoj literaturi. Znanost o klimi ne smije biti ograničena na postojeću IPCC znanost. U znanosti ne postoje autoriteti i konsensus, nego samo pravo da se traži istina.”

Što se tiče šuma, izgleda da nismo naučili povijesnu lekciju i uporno idemo rakovim pomakom, tj. unatrag. Nije Széchenyi izrekao naslovnu rečenicu bez veze, nego zato što je predindustrijska Mađarska (kao i druge zemlje) bez milosti rezala šume kao najjednostavniji oblik iskorištavanja energije. I sad opet nemilosrdno režemo šume, jer nam trebaju peleti za “obnovljivu” energiju.

Ovaj prevod sam napravio prije svega zato da se vidi da postoje i drugačija mišljenja, čiji su autori stručnjaci u polju klimatskih promjena.

Za kraj, dva aforizma.

Stanisław Jerzy Lec (1909. – 1966.):

“Ne idi utabanim stazama, možeš se okliznuti.”

“Da bi se stiglo do izvora, treba ploviti protiv struje.”

 

Izvor: https://www.magyarhirlap.hu/velemeny/20200909-melyebben-megismerni-a-termeszetet

 

IZVOR: https://klimaienergija.blog/2020/09/24/ako-zelimo-da-drvece-zivi-neka-ugljen-dode-na-povrsinu/