IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) ustanovio je da približan porast prosječne globalne temperature zraka na Zemlji, počevši od 1900. godine, iznosi oko 0,8±0,1 ºC. U istom se izvoru ujedno tvrdi da je ovaj porast glavninom uzrokovan antropogenim utjecajem na povećanje koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi. Mišljenje Američke geofizičke unije (American Geophysical Union – AGU) mnogo je opreznije vezano s donošenjem konačnih odluka o čovjekovu utjecaju na klimu. AGU je objavio svoj sljedeći službeni stav: “Složenost klimatskog sustava otežava predviđanje nekih aspekata klimatskih promjena uvjetovanih čovjekovim djelatnostima. To se odnosi na davanje mogućnosti točnih odgovora na sljedeća pitanja: Kako se brzo promjene klime javljaju?; Koliko će dugo one trajati?; Gdje će se one pojaviti na Zemlji?“. Brojni znanstvenici smatraju da je zagrijavanje tijekom 20. stoljeća glavninom uzrokovano povećanjem koncentracije stakleničkih plinova, te da je posebno intenzivirano tijekom kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Neki autori sugeriraju da je suvremeni antropogeni doprinos globalnom zagrijavanju znatno precijenjen te su proračunali da Sunce uzrokuje najmanje 69 % povećanja prosječne temperature na Zemlji. Leroux smatra da je ideja “klimatskih promjena” postala sinonimom za “globalno zagrijavanje” što nije točno. Isti autor nadalje smatra kako je proturječno da su oba ova fenomena povezana isključivo s negativnim i neizbježno katastrofalnim posljedicama čak i u državama s hladnom klimom. Za daljnje, objektivne i detaljne analize ovoga velikog i globalnoga problema snažna prepreka jest činjenica da je znanost o klimatskim promjenama danas neraskidivo povezana s dnevnom politikom i medijima. Zbog toga je cijeli veliki metež oko globalnog zagrijavanja pretjerano preuveličan.

Pitanje koje muči, ali istodobno stvara sve veći razdor u znanstvenoj zajednici, jest: Može li se i mora li se povišenje temperature na Zemlji u dvadesetom stoljeću, a osobito u posljednjih nekoliko desetljeća, objasniti kao posljedica globalnog zagrijavanja ili se radi o uobičajenoj varijaciji klime? Nemoguće je dati pouzdan i znanstveno zasnovan odgovor na ovu ključnu dilemu na osnovi postojećih nizova mjerenih klimatskih parametara, a prije svih prizemnih temperatura zraka. Ma kako ovi nizovi bili dugotrajni, oni su prekratki da bi omogućili donošenje pouzdanih znanstveno utemeljenih zaključaka. Razlozi su za moguće nehomogenosti u nizovima podataka temperatura zraka, mjerenih tijekom dugog razdoblja na pojedinim stanicama, mnogobrojni. Kreću se od promjene instrumenata za mjerenje, promjene motritelja, preko neizbježnih promjena u lokalnom okolišu (urbanizacije i industrijalizacije) do načina računanja srednjih vrijednosti za različita razdoblja. Posebno se tu misli na određivanja srednjih dnevnih, ali i ekstremnih dnevnih vrijednosti. Poseban problem o kojem se u znanstvenoj zajednici sve češće i sve oštrije vode suprotstavljene rasprave jest tvrdnja IPCC-a da je glavni uzrok, prema njihovom mišljenju, sigurnoga globalnog zagrijavanja planeta u antropogenoj emisiji “stakleničkih plinova”. Vrlo često neki znanstvenici, a prije svega mediji povezuju pojavu ekstremnih hidroloških (suša i poplava prije svega) i klimatoloških (uragana, olujnih intenzivnih oborina itd.) događaja s klimatskim promjenama (generalno s globalnim zagrijavanjem). Hisdal i suradnici analizirali su više od 600 dugih nizova dnevnih protoka izmjerenih na teritoriju Europe. Cilj ovih istraživanja bio je određivanje prostornih i vremenskih promjena u pojavi hidroloških suša. Njihov konačni zaključak bio je iznenađujući za onaj dio znanstvene zajednice i javnosti koji sve negativno i neuobičajeno (ekstremno) što se događa na planetu pripisuje fenomenu globalnog zagrijavanja izazvanom antropogenom emisijom stakleničkih plinova. Zaključak doslovno glasi: “Unatoč nizu izvještaja da su u Europi u posljednje vrijeme suše sve češće, provedene statističke analize pokazuju da nije moguće donijeti zaključak da su suše u Europi postale dugotrajnije, intenzivnije i češće”.

Zaključci

Sve prethodno iznesene analize (kao i one koje zbog ograničenog opsega rada nisu navedene) nedvosmisleno navode na zaključak da na području Hrvatske postoji nagli porast srednjih godišnjih temperatura zraka u razdoblju poslije 1988. godine. Drugi značajan zaključak jest da su u podrazdoblju 1942.(1943.)-(1952.)1953. srednje godišnje temperature zraka bila visoke i vrlo slične (ponegdje i više) onima koje su se pojavile u posljednjih dvadesetak godina. Ako je ta tvrdnja točna, te ako se analizom ostalih stanica u Hrvatskoj ona potvrdi, postaje upitna teza IPCC-a o postupnom zagrijavanju tijekom cijelog 20. stoljeća, barem što se područja Hrvatske tiče. Očito je da na osnovi analiza provedenih u okviru ovog rada nije moguće potvrditi zaključak IPCC o prosječnom porastu globalne temperature zraka od 0,8 ± 0,1 ºC počevši od 1900. godine. Čini se da se ne radi o postupnom porastu srednjih godišnjih temperatura zraka tijekom dvadesetog stoljeća, nego o naglom skoku srednjih temperatura zraka koji je započeo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Razlike u prosječnim srednjim godišnjim temperaturama zraka na svih 26 analiziranih stanica od ΔTsr1= 0,844 ºC i ΔTsr2= 0,910 ºC u podrazdobljima prije i poslije naglog porasta treba pokušati objasniti ne samo antropogenim utjecajem na povećanje koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, već i drugim lokalnim i regionalnim geofizičkim, ali i antropogenim utjecajima koji mogu biti različiti od stanice do stanice. Naglo povećanje srednjih godišnjih temperatura zraka na našim prostorima (ali i velikom dijelu cijelog planeta) trebalo bi na nov način zaokupiti znanstvenu pažnju. Cilj ovog rada jest upravo u tome da bude poticaj tom važnom procesu. U ovom trenutku ne zna se ni približno pouzdan odgovor na ovo izazovno i vrlo važno pitanje. Čini se da treba prihvatiti preporuku da se s posebnom pažnjom i na nov interdisciplinarni i holistički način počnu analizirati dugi nizovi svih klimatoloških podataka, te da se na dublji (ne formalistički) način treba pristupiti analizama trendova. U zaključcima treba naglasiti i činjenicu da je na dijelu analiziranih stanica podrazdoblje 1942.(1943.)-(1952.) 1953. imalo slične (čak i više) prosječne srednje godišnje temperature zraka u usporedbi s onima opaženim u posljednjem podrazdoblju poslije naglog povišenja srednjih godišnjih temperatura zraka. Prethodno iznesena činjenica pokazuje da pri donošenju odluke o tome radi li se o promjeni klime ili samo njezinoj varijaciji značajnu ulogu imaju duljine analiziranih vremenskih nizova. Ono što u kraćim vremenskim nizovima izgleda da nosi svojstvo promjene, u duljim nizovima se pokaže kao varijacija jer se u njima naiđe na podrazdoblja s još ekstremnijim karakteristikama. Nažalost, činjenica da dio ovog podrazdoblja pripada vremenu Drugog svjetskog rata i kraćem poslijeratnom razdoblju uzrokom je da nema dosta mjerenja te da su ona nepouzdana, što onemogućava pouzdanije elaboriranje teze o visokim srednjim godišnjim temperaturama zraka sredinom dvadesetog stoljeća istovjetnim onima s kraja istog stoljeća. Analize provedene u ovome radu upućuju na potrebu detaljnijeg izučavanja fenomena zagrijavanja i na našim prostorima i šire. Čini se da nije vrijeme za donošenje konačnih zaključaka, već za intenzivno, neometano i potanko znanstveno izučavanje ove krajnje složene i jednako tako značajne problematike za budućnost života na planetu. Za osiguravanje održivog razvoja od presudne je važnosti stvoriti uvjete za davanje pouzdanih znanstveno zasnovanih odgovora na pitanje radi li se o globalnom zagrijavanju izazvanom prvenstveno antropogenom emisijom stakleničkih plinova (kako to tvrdi IPCC), ili je riječ o uobičajenoj varijaciji klime (kako tvrdi sve veći broj nezavisnih znanstvenika). Bez obzira na to koji je stvarni razlog povišenja temperatura u posljednjim desetljećima ne smije se zanemariti čovjekova odgovornost za okoliš, a vezano s tim i neophodnost smanjivanja emisija stakleničkih plinova u atmosferu.

 

Izvor: ANALIZA NIZOVA SREDNJIH GODIŠNJIH TEMPERATURA ZRAKA U HRVATSKOJ