U svijetu meteoroloških vijesti nema ništa novo – sve je rekordno. Prije nekoliko dana smo mogli vidjeti i ovakve naslove:
Kažu da su to ustanovili znanstvenici Europske unije. U neko normalnije vrijeme valjda bi netko priupitao – otkud im podaci o posljednjih 125 tisuća godina. I, ako ih već imamo, kako to da se stručnjaci ne slažu oko toga da li je za vrijeme nekih prošlih razdoblja bilo toplije ili hladnije nego, recimo, danas. Uzmu podatke o temperaturi, usporede i to je to. Problem je u tome što mi nemamo temperaturna mjerenja koja sežu dalje u prošlost. Živin termometar prvi je izradio Nizozemac Fahrenheit početkom 18. stoljeća. Otprilike 150 godina kasnije Škot Thomas Stevenson je smislio zaklon za termometar, tako da se temperature mjere u hladu i na visini od dva metra, a iz tog vremena potječe i prva međunarodna meteorološka organizacija. Satelitska mjerenja koja su prva obuhvatila veći dio površine planeta, kao i plutajuće bove za mjerenje temperature oceana kreću tek od 1979. godine. Dakle, za vremenski period od 125 tisuća godina imamo 0.04% podataka. Onih 99.96% se „rekonstruira“, odnosno približno određuje pomoću različitih proxy-podataka poput godova drveća i izotopa kisika 18O. Na sljedećoj slici je primjer takvih rekonstrukcija objavljen u IPCC-ovom izvješću 2013. godine za dvije tisuće godina u prošlost.
Različite rekonstrukcije temperature sjeverne hemisfere, IPCC, 2013.
Kako odabrati i za jednu tvrditi da je ispravna? Bilo bi jasnije da imamo samo jednu krivulju, zar ne? Sve ove različite vrijednosti se mogu usrednjiti i izgladiti, ali se pritom vrlo lako gube pojedine značajke, odnosno ekstremi.
Izglađivanje temperaturnog niza srednje globalne temperature, crno – mjerenja, crveno – izglađeni niz iz proxy-podataka (Ward, 2023)
Ljudi vole blage krivulje, jer se u njima lakše snalaze, ali Priroda najčešće tako ne funkcionira.
Pouzdanost procjene temperature pomoću godova u drvetu ovisi o nizu faktora, jer godišnji rast stabla jednako tako može ovisiti o količini oborine i geografskom položaju, a ne samo o temperaturi u vrijeme rasta. Na kraju analize (rekonstrukcije) se dobije jedna godišnja vrijednost temperature, za koju ne znamo koliko je pouzdana.
Za rekonstrukcije temperatura iz ledenih jezgri Antarktike i Grenlanda se govori da su pouzdanije od drveća. Osnova je mjerenje količine izotopa kisika 18O koja je korelirana s temperaturom (ali ne savršeno). Metoda je bušenje leda do dubine oko tri kilometra i vađenje ledenih jezgara na površinu. Zbog sve veće kompresije leda, što se ide dalje u dubinu – podaci su sve nepouzdaniji, a vrijednosti se procjenjuju na nivou deset do dvadeset godina. Drugim riječima, za nekih prošlih dvadeset godina dobije se jedna vrijednost procjenjene temperature. Pouzdanost ovakvih procjena može biti na nivou toplije – hladnije, ali se nikako ne može proglasiti mjerenjem temperature, a pogotovo ne služiti za izjave o „najtoplijoj“ godini kad dobijete jednu vrijednost za dvadeset godina. Čak i da dobijete nekakvu razumnu vrijednost, što vam to vrijedi, jer se radi samo o dvije točke na cijelom planetu, koje praktički ništa ne govore o ostatku planeta.
Pri kraju još malo o ovogodišnjim rekordima, ali onima koji se ne reklamiraju tako senzacionalistički. Tako je u SAD-u pala rekordna količina snijega, a povijesno niske temperature su zabilježene u Argentini i Australiji. Zapadna Antarktika se u 21. stoljeću ohladila za gotovo 2 oC. Europska skijališta očekuju dobru sezonu nakon što je nedavno palo i metar snijega na Alpama. Znamo da je Rusija ogromna zemlja. Trenutno je 90% Rusije pod snijegom, a temperatura se mjestimično spustila na -40 oC.
Malo su arogantni neki od današnjih Znanstvenika. Vjerojatno zato što Znanost postupno zamjenjuje Boga, pa slijedom toga Znanstvenici postaju svećenici, čija osnovna zadaća je ne dozvoliti sumnju u Znanstvenu dogmu. Nema tu skromnosti poput, recimo Newtona koji je kazao: “Ono što znamo je kap, ono što ne znamo je ocean.”
Za kraj jedna aktualna tema. U Las Vegasu se vozi trka formule 1. Vozi se po noći, jer je po danu prevruće za vozače, automobile i publiku. Ispostavilo se da je noću temperatura staze puno niža od one na koju su navikli. Poznato je da u pustinji danju bude jako vruće, a noću jako hladno. U Sahari je dnevni maksimum 58 oC, a minimum -11 oC. Otkud takvo noćno hlađenje kad se „zna“ da je ugljikov dioksid onaj koji zagrijava planet, a on je jednoliko rasprostranjen, odnosno jednako ga u zraku ima svuda na svijetu. Jedino što čini razliku je vlaga, koje u pustinji nema. Toliko o tome čemu imamo zahvaliti to što se noću ne smrzavamo i koji je glavni staklenički plin.
Izvor:
Autor članka: Dušan Bižić, dipl. meteorolog
IZVOR: https://klimaienergija.blog/2023/11/18/najtoplija-godina/
