Goran Mitić – Koga (i zašto) nauka blefira (?)

Bi-Bi-Si je nedavno snimio film na temu da li je sve što znamo o univerzumu pogrešno. Mladi kosmolozi i astrofizičari uviđaju i sve češće govore da nešto ozbiljno ne znamo, odnosno ne razumemo, jer nam se „ništa ne slaže”. Greška između računa i merenja je nezamislivo velika – 10+120. Da li je to dovoljno za ozbiljan napad na teorije koje gotovo skandalozno atakuju na zdrav razum?

 

Jabuke su otkako je sveta padale na zemlju, ali su ljudi dugo morali da čekaju da jedna u pravo vreme padne na jednu pametnu glavu i da to odluči o stvaranju ideje o gravitaciji. Dakle, ako je jedna jabuka bila dovoljna da se otkrije sila gravitacije, može li isto tako pogled u jednu veliku vatru da izrodi ideju o antigravitaciji? Iskustvo našeg sagovornika, fizičara Gorana Mitića (1963, Niš) kao da to potvrđuje.
Jednog dana, kada je trčao oko fudbalskog igrališta na brdu Čegar pored Niša, ugledao je kako je nedaleko, iza jednog od golova, neki meštanin naslagao suve prutove vinove loze i zapalio ih. Bio je sumrak, tako da se na zatamnjenom nebu jasno isticala velika vatra čiji su plamenovi sukljali i do deset metara uvis… O ovom svojevrsnom otkrovenju, Mitić danas govori: „Zastao sam oduševljen, kao dete, tim prizorom kada mi je iz dubine bića, kao da me je udario grom, došao unutrašnji glas – to je antigravitacija. Jeza mi je prolazila kičmom, celo telo mi je bilo pod naponom, bio je to pravi strujni udar. To je trenutak kada svim svojim bićem znate da je spoznaja koja se desila istinita, to se ne rešava umom, to nije stvar promišljanja da li je ovo ili ono antigravitacija, to je odgovor na potrebu bića da sazna. Poruka je primljena kada um nije razmišljao o vatri kao fenomenu, već u čistom uživanju u veličanstvenom prizoru.“

S Njutnom smo počeli da razumevamo aspekt privlačenja, a Vama je izgleda dato da otkrijete drugu stranu medalje, aspekt odbijanja?

Suština je da ono što zovemo masom jeste kvalitet supstance, materije. Ona ima osobine privlačenja kada je dovoljno hladna, zatim može da opada po svom kvantitetu, da uopšte nema masu i da s povećanjem temperature postaje odbijajuća. U gasovitom agregatnom stanju se dešava ta najfinija promena iz privlačne u odbojnu masu. Vatra je gasoviti fenomen i dovoljno je vrela da je Zemlja odbija. Sve ono što ima odbojnu masu s privlačnom masom Zemlje pravi odbojnu silu. To vidimo kod elektriciteta, ista naelektrisanja se odbijaju, a različita privlače. Kao i kod svih drugih sila koje smo spoznali, kod slabe, kod jake nuklearne, kod elektromagnetne, i masene interakcije su privlačne i odbojne. Nazvao sam to temperaturna relativnost mase. Masa se menja u odnosu na temperaturu. Relativnost mase poznajemo kroz Ajnštajna, ali tu je sve relativno u odnosu na brzinu. Temperatura i brzina jesu nerazdvojivo uvezane, sve što je toplije ima veću brzinu, ali temperatura nije sila, ona ne može ništa da ubrza, potrebna je sila, antigravitaciona sila daje ubrzanje.

Tvrdite da su dosadašnje teorije kojima smo došli do crnih rupa, tamne materije i tamne energije pogrešne, a sve zato što nisu imale silu antigravitacije, kojom se potpuno menja paradigma svemira. To što tvrdite je mnogo veće od revolucije u nauci, to samo počinje astrofizikom, promena paradigme univerzuma je filozofski domen koji utiče na sve druge nauke…

Nauka je došla do fiktivnih objekata i pojava koje navodite, a koji ne postoje, jer smo ih uveli samo da bi nam jednačine bile zadovoljene. Osnovno tkanje univerzuma nije vodonik, kako se smatra, nego je to tečni kipući kamen, magma, lava. Na osnovu gravitacije koja se pojavljuje, mi sada detektujemo mnogo više mase nego što je vidimo, pa smo to nazvali tamna materija. Ali kada zamenimo vodonik magmom, koja je naravno mnogo teža, onda imamo i više od 100 posto mase, ali sada treba da razumemo šta je prava suština i građa zvezde, da razumemo univerzalnu šupljost svih nebeskih tela. Zvezde nisu puno telo od tečnog kamena, jer bi onda svemir bio pretežak, a i ne detektujemo toliko gravitacije. Zvezde su šuplje, imaju unutrašnju komoru. Ključanje i rotacija koja stvara centrifugalnu silu i kipljenje mehurića stvara šupljinu u zvezdama. Zvezde kroz solarni vetar proizvode vodonik, ali nisu sačinjene od vodonika koji se fuzijom pretvara u helijum i tako pravi energiju. To je pogrešna teorija.

Kako se stvara šupljina u zvezdama i planetama?

Odavno sam shvatio da jedan deo mora da bude šupalj, ali nisam shvatio kako to tačno funkcioniše dok nisam pogledao jedan video-zapis sa svemirske stanice „Mir“ na kojoj su izvođeni mnogi eksperimenti. Bio je značajan eksperiment s kuglom vode prečnika 2,5 cm u koju je ubačena tableta sa komprimovanim vazduhom. Kada se tableta rastvorila, mehurići vazduha su se oslobodili i usled rotacije (kugla vode je rotirala u bestežinskom stanju) sakupili su se oko ose rotacije i napravili jedan valjak. Moglo se očekivati da će mehurići napustiti tečnost kao što se to dešava kada sipamo vodu u čašu, jer oni iz sredine s većim pritiskom idu u sredinu s manjim pritiskom. Međutim, u ovom eksperimentu centrifugalna sila, zbog rotacije, pravi manji pritisak oko ose rotacije, jer što je veća udaljenost od ose rotacije – to je centrifugalna sila veća, pa je i pritisak veći. Kada se ta logika primeni na tečnu kipuću magmu, mehurići iz nje će se sakupljati oko ose rotacije i napraviti unutrašnju komoru u kojoj će se stalno povećavati količina gasa. To povećanje, gravitacija do neke granice može da zadrži, ali jednom taj pritisak mora da se oslobodi, a to se dešava tako što duž ose rotacije gasovi probijaju na severnom i južnom polu simultano i to je taj puls koji je primećen kod nekih zvezda, i zato smo ih i nazvali pulsari. Aktuelna astrofizika ne prepoznaje mehanizam kojim objašnjavam funkcionisanje zvezda i zato ne uviđa da su sve zvezde, u stvari, pulsari. Tvrdim da su sve zvezde pulsari, kao i naše Sunce, samo što ne možemo da ga vidimo iznad ekvatora, odnosno odozgo ili odozdo. Kada uzmemo u obzir da sve zvezde imaju unutrašnju šupljinu, onda više nemamo problem s previše mase, što bi se desilo kada prosto vodonik zamenimo tečnim kipućim kamenom. Ovo saznanje isključuje potrebu za tamnom materijom.

A tamna energija?

Do tamne energije smo došli kada smo hteli da ustanovimo stopu usporenja širenja univerzuma. Tada smo došli do saznanja da ne samo da se i dalje širi, već i da se širi sve brže i brže, što je krajnje iznenađujuće, jer kako nešto što je davno eksplodiralo može sve brže da se širi, logično je da se širenje usporava. E, onda je za krivca sve bržeg širenja proglašena tamna energija. Ona je opasnija od tamne materije zato što se uvećava po kvantitetu, što znači da će jednog dana sve biti njome uništeno. Ali to potiče od nerazumevanja, da je širenje univerzuma posledica dejstva antigravitacije, da svaka zvezda kao pumpa ispumpava svoj gas oko sebe kroz svoj solarni vetar, koji je po svojoj prirodi odbojan, i kako se odbija od matične zvezde, tako se odbija i od solarnog vetra druge zvezde. Ali zapravo, u toku je jedan metafizički proces, koji na istoku zovu „Bramin izdah“, kada iz nematerijalnog univerzuma u materijalni uplivava energija. To je metafizički proces koji materijalističkom naukom ne možemo niti da razumemo, niti da objasnimo.
Zvanična fizika to ne govori…
Fizika to ne govori, i zato ne može ni da napreduje, jer je kao i druge nauke, dominantno materijalistička. Tako su iznedrene brojne pogrešne teorije, spekulacije. U fizici idemo samo putem čestica, materijalisti hoće da se sve svede na materiju, i da nas ubede da postoji samo ovaj materijalni svet, na način kojim ga oni definišu. A pitanje je odakle magnetizmu ili gravitaciji energija. Odakle telima energija da uvek nešto privlače ili odbijaju, odakle im energija za vršenje rada? To je zbog upliva energije iz nematerijalnog u materijalno, jer čitava materijalna kreacija, univerzum, pulsira u nematerijalnom univerzumu koji ga energetski i informaciono neprekidno podržava. To je ono što se od nas namerno krije, da ne bismo došli do izvora beskonačne slobodne energije, odnosno da ne bismo bili slobodni, što nikako ne bi odgovaralo ljudima koji kontrolišu ovaj svet.

Da li je deo pomenute igre obmane i nauka, pre svega fizika, prema čijim teorijama univerzum uopšte ne bi trebalo da postoji i gde je i samo postojanje univerzuma dokaz da nam je teorija pogrešna? Da li je činjenica da vidimo samo nepunih pet posto univerzuma?

Danas u fizici zvanično važe koncepti za koje nemamo nikakve dokaze. Eksperimenti ništa ne potvrđuju, a mi i dalje guramo tu priču o Velikom prasku, i beskrajno smo teorijski udaljeni od onoga što merenja pokazuju. Nismo spremni za velike promene i priznanje grešaka kao što je uradio Stiven Hoking. On je bio najpoznatiji istraživač i zagovornik teorije crnih rupa, ali je na kraju rekao da je to jedna velika zabluda i da crne rupe ne postoje. Ipak, o tome se malo zna, ako se ne čita na marginama. Nama se ne daju prava znanja, nije to samo stvar fizike, sve prirodne nauke su loše postavljene. Jer, prava znanja mogu da nas oslobode, prava istina je najmoćnija. Davno sam kao fizičar primetio da je fizika tako napravljena da se ide iz greške u grešku, ali uvek u jednom istom pravcu, to nije slučajno. Kada sam se zapitao zašto su baš uzeli fiziku da je tako unakaze, pogledao sam druge nauke i video da se to svuda radilo. Sve su nauke svesno odvedene u pogrešnom smeru od istine. Nisu najviši oblik torture vojska i tenkovi na ulicama. Najveći oblik tiranije je kada onaj ko je porobljen ne zna da je porobljen, a mi smo dovedeni u to stanje. Naši umovi su porobljeni. Ipak, izlaz i oslobođenje su u nama, odnosno našoj moći.

Najnovija animacija Sunčevog severnog pola Evropske agencije za svemirska istraživanja potvrđuje teoriju našeg fizičara da su sve zvezde pulsari

 

Bi-Bi-Si je pre nekoliko godina snimio dokumentarni film „Da li je sve što znamo o univerzumu pogrešno“. Mladi kosmolozi i astrofizičari uviđaju i sve češće govore da nešto ozbiljno ne znamo, odnosno ne razumemo, jer nam se ništa iz teorije ne slaže s rezultatima merenja. Greška između računa i merenja je 10+120, nezamislivo velika, da li je to dovoljno za ozbiljan napad na teorije koje gotovo skandalozno atakuju na zdrav razum?

Nekoliko hiljada fizičara dokazuje da su Ajnštajnova i Specijalna i Opšta teorija relativiteta pogrešne, i to se ignoriše. Na fakultetima i institutima kada neki naučnik hoće da uradi svoj eksperiment i potrebna su mu sredstva, dobija odgovor da nema sredstava odvojenih za to, ali ako ima projekat koji potvrđuje Ajnštajnovu priču, tu ima para! Na taj način se finansira ono što treba da dokaže nešto što je nemoguće dokazati. Jeste da je sve u promeni, da je sve relativno, ali matematika koja je data je potpuno pogrešna i nema veze s realnošću. To se tako grčevito drži, jer ako bi se pokazalo kao netačno, došlo bi do lančanog preispitivanja svega, a to je upravo ono što se ne želi, jer nismo mi ti koji treba da razmišljaju – rob ne sme da razmišlja, nego da izvršava šta mu se kaže. Ovo što nauka sada radi je čisto blefiranje, a kada se dođe u tu fazu, znači da je igra blizu kraja. To dovodi do pitanja šta mi uopšte znamo i imamo li mogućnosti da spoznamo ovaj svet. Mi smo razvili intelektualni um, jer smo ga napunili informacijama i stekli utisak da sve znamo, ali intelektualni um nema sposobnost da razume kreaciju. Mora da se ode na intuitivni um, nad-um i super-um. Moramo da odemo na više nivoe uma, da bismo mogli da dokučimo istinu. To će nam omogućiti da promenimo shvatanje sebe i odnosa čoveka i univerzuma. Jer kada umom posmatramo univerzum, on je beskrajno veliki, a kada uđemo u duhovno srce i tu ostvarimo svest o sebi, mi onda čitav taj materijalni univerzum vidimo kao malu loptu u beskrajnom univerzumu svesti koji mi otelotvorujemo.

 

Možemo li zaključiti da tvrdite da je nauci i uopšte razumnom poimanju sveta i univerzuma potrebna promena perspektive?

Ljudski um nije stvoren da vodi, on je stvoren da sprovodi odluke duše date kroz naše duhovno srce. Samo da bude izvođač onoga što prava božanska mudrost u nama nalaže da uradimo, da bi se ostvarila božanska volja u čitavoj kreaciji. A desilo se da je um preuzeo vlast, odvojio se. To je kao kada bi tinejdžeri preuzeli vlast u kući i sada umesto da se kupuje prava hrana, održava čistoća i plaćaju računi, tinejdžeri kupuju sokove, grickalice, cigarete, igraju igrice, prave žurke. To se nama desilo, um je preuzeo kontrolu, iako je potpuno nekompetentan, jer po difoltu nema potrebnu širinu i mudrost. Ima sve manje radosti i sreće, a sve više stresa i ubrzanja. Ekonomija nije više tu da zadovoljava potrebe ljudi, čovek je postao šraf u mašini ekonomije. Gine od rada kao pravi rob da bi ekonomija bila uspešna. Planeta Zemlja može da zadovolji potrebe i 30 milijardi ljudi, ali ne može pohlepu samo jednog čoveka.

 

Vaša teorija nije uobličena i predstavljena matematikom. Zbog čega?

Nikakvu matematiku nisam hteo da pravim dok se sa ljudima iz kosmologije i astrofizike ne dogovorim oko logike stvari. Kada se složimo oko logike, možemo obazrivo da počnemo da pravimo matematiku. Jer, matematika je postala vrlo opasna. Matematičari u astrofizici su sa svojom naukom veoma moćni igrači. Taj problem je imao Ajnštajn. Dosta proizvoljno je pisao jednačine računajući da ih niko neće rešiti, jer su to bile diferencijalne jednačine drugog reda koje tada niko nije znao da reši. Međutim, našli su se neki pametni momci koji su ih rešili, pa je Ajnštajn posle morao da se bori protiv rešenja svojih sopstvenih jednačina, jer nisu odgovarale njegovoj teoriji relativnosti. Fizičari misle da će im matematika dati odgovore, ali neće. Naravno, ne govorim o inženjerskoj matematici koja je korisna i neophodna. Ali mi smo otišli u matematičke fikcije, koje su toliko udaljene od realnosti.
Ne želim da se igram jednačinama, niti sebe smatram dovoljno pametnim za to, u ovo treba da se uključi mnogo umova pametnijih od mene. Mi smo zbog pogrešnih pretpostavki išli sve dublje u grešku, odnosno s pogrešnim pretpostavkama dobijali smo pogrešne rezultate.
Ovoj teoriji zasad ne treba matematika, već razumevanje da je to jednostavno, logično i očevidno. Inače, opet ćemo doći u situaciju da imamo veliku grešku između računa i merenja. Nema matematike dok se ne složimo oko logike. Mi smo se preigrali s matematikom, zato smo ušli u crne rupe, u tamnu materiju i tamnu energiju, u Big beng… S tim moramo da stanemo. Princip Okamove oštrice kaže da je najverovatnije tačna teorija koja je najjednostavnija. Ne znam ništa jednostavnije od ovoga što pričam.

 

Jeste li se naoružali strpljenjem i verom potrebnom za sve faze negiranja radikalno drugačijih naučnih stavova koji donose nove paradigme? Spremni da budete izvrgnuti ruglu i podsmehu? Nedavno je naš poznati naučnik Milan Stevančević rekao o svojoj heliocentričnoj teoriji, koja potpuno negira principe aktuelne meteorologije, da je posle 40 godina istraživanja sakupio malo građanske hrabrosti da sa teorijom izađe u javnost! A Vi?

Proces ignorisanja je nešto kroz šta mora da se prođe. Gandi je govorio „Prvo vas ignorišu, pa vas ismejavaju, pa vas napadaju, a onda vi pobedite ako je ideja bila zdrava.“ Slično je analizirao odnos javnosti prema novim idejama i Šopenhauer, govoreći da vas prvo proglase ludim, pa kažu ima tu nešto i na kraju zaključe da svi to vide, to je svima jasno, šta si ti tu uopšte novo rekao? Meni se u Kanadi i Americi dešavalo da se nekoliko nabrojanih faza zbiva istovremeno. Sada je to proces koji ide svojim tokom. I brojni ljudi me zovu.

 

Iz naučne biografije

Goran Mitić je završio studije fizike i stekao zvanje na PMF-u u Nišu. Kao apsolvent započeo je samostalni naučno-istraživački rad pišući „Klasično objašnjenje Majkelson–Morlijevog eksperimenta“. Rad „Temperaturna relativnost mase – tajna antigravitacije“ predstavlja 2000. godine, a 2008. objavljuje knjigu „Uvod u novu fiziku, prvi deo“. Svoja otkrića uspešno prezentuje 2013. godine u Torontu.

Razgovor vodila: Dijana Ivanović

IZVOR: http://www.pecat.co.rs/2019/09/goran-mitic-koga-i-zasto-nauka-blefira/