Klimatska olimpijada

Umjesto uvoda; jutros (18.12.2019) u 7 sati na Griču je izmjereno 12.4 oC, a jutrošnji trodnevni meteogram za isto vrijeme i mjesto kaže 8 oC. Razlika 4.4 oC, a ovi dolje se muče između 1.5 i 2 oC. No comment.

Za razliku od Olimpijskih igara (OI) koje se održavaju svake četiri godine, ove klimatske se održavaju svake godine (sastanče li ga, sastanče). Upravo je završila još jedna UN-ova COP (Conference of the Parties) olimpijada u Madridu, jubilarna 25. po redu. Ovo „Parties“ (stranke) u nazivu se odnosi na zemlje potpisnice UN-ove konvencije o klimatskim promjenama iz 1992. Predsjednica je bila čileanska ministrica vanjskih poslova Carolina Schmidt (na slici).

Zašto Čileanka predsjedava u Španjolskoj? Zato što je COP25 trebao biti u Čileu, pa su odustali zbog masovnih demonstracija. Ljudi su protestirali zbog loših uvjeta života i velike razlike između bogatih i siromašnih, a ne zbog klimatskih promjena (vidi post: Čile i žuti prsluci). Izgleda da su te i druge demonstracije ipak malo ohladile političare, pa su zastali s olakim CO2 obećanjima.

Malo usporedbe, na prošlim OI u Riju je sudjelovalo 11 000 sportaša, a podijeljeno je 306 setova medalja. U Madridu (COP25) je bila samo jedna disciplina – tko će i koliko platiti zaokrete u „obnovljive“ izvore energije, a sudjelovalo je 27 000 ljudi.

Znate onaj stari crnogorski: „Znaš li koliko je rekord na 100 metara? Ne znaš? Sedamdeset metara.“

Elem, u Madridu nije podijeljena nijedna medalja, jer nitko nije došao do cilja, iako je delegata bilo 4 000 više nego prošle godine. Ima nekoliko zanimljivosti. Jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu Obala bjelokosti je imala najviše delegata, njih 348, što je ipak manje nego u Bonnu 2017. god, kada je bilo 492 klimatska sportaša. Na pravim OI u Riju su ih imali dvanaest.

Kina i Indija, prvi i četvrti svjetski emiteri CO2 su izjavile kako ne misle pojačati svoje mjere u redukciji emisija CO2 planirane do 2030. god. Naglašavaju povijesnu odgovornost bogatih u vodstvu (misli se na redukcije CO2) i financiranju siromašnih (obnovljiva energija je skupa). Prozvane su SAD, Australija i Saudijska Arabija kao države koje blokiraju konsenzus. Od glavnog pozitivca (u Obamino vrijeme), SAD su postale glavni negativac, jer se sljedeće godine potpuno povlače iz Pariškog sporazuma.

Brazilski predsjednik Bolsonaro kaže: “Želio bih znati ima li neka rezolucija o obnovi šuma u Europi ili samo misle gnjaviti Brazil?“ Je, prvo treba pomesti ispred svojih vrata (vidi post: Živjeli ložači!).

Analitičari su suglasni da je Pariški sporazum živ, ali jedva. Ono oko čega se države nikako nisu mogle dogovoriti su pravila tržišta ugljika („carbon market“). Bez obzira koliko sam shvatio o čemu se uopće radi, sigurno će biti prilike za „posrednike“, odnosno stvaranje ugljikove svjetske burze ugljika. A na burzi vladaju mešetari i banke. Ako i kada se dogovore, mehanizam bi mogao ovako izgledati. Svaka država ima svoju dozvoljivu godišnju kvotu emisije CO2. Ako podbaci, može te svoje „ugljikove“ dozvole prodavati drugim državama, ako ih misli premašiti – mora ih kupovati. Moram priznati, majstorski zamišljeno. Odmah mi pada na pamet, recimo, Norveška. Novca imaju k’o u priči od nafte, plina i ugljena koje izvoze. Dozvola im ne treba puno, jer 99% energije dobijaju iz hidroelektrana, pa mogu njima trgovati. Kad ugledaju neku siromašnu zemlju koja ne može iskoristiti svoju CO2 kvotu, kupe jeftino i onda prodaju nekome kome to stvarno treba. Što bi Josipa Lisac otpjevala: „Magla, magla, svuda oko nas…“ Upravo to, prodavanje magle. Ali, istovremeno i odlična kontrola bilo čijeg razvoja, jer, bez jeftine i pouzdane energije (čitaj: energije iz fosilnih izvora) i nema razvoja.

Nisam mislio da ću ovako nešto ikada napisati, ali Trump u ovom segmentu ima pravo. Njegovi motivi su jednostavni – zašto trošiti novac za pomoć siromašnima, kada se to sve može riješiti domaćim američkim oružjem. Otkad je najavio povlačenje SAD-a iz Pariškog sporazuma (čitaj: smanjenje vlastitog razvoja i davanje novca siromašnima) i drugi su se ohrabrili, jer netko to treba platiti, a SAD je trebao biti glavni donator.

Evo jednog kratkog izvatka iz Trumpovog govora u Beogradu, 3.11.2018. (Belgrade u Montani): “A onda smo objavili rat čistom, prekrasnom ugljenu… Naši rudari se vraćaju na posao…“ To je stav blizak običnom čovjeku koji ima dovoljno problema sa sadašnjošću, bez da još mora razmišljati o problemu otočnih država u Tihom oceanu za stotinu godina.

Termoelektrane na ugljen bez problema mogu biti čisti i jeftini izvor energije. Evo slike jedne planirane termoelektrane u Dubaiju (projekt Hassyan).

Što vam treba za čistoću: dovoljno visok dimnjak, kako se dim ne bi vraćao na površinu (recimo u uvjetima temperaturne inverzije) i dobri filteri za sumporove i dušikove okside.

Nepotrebnom i skupom (na takvu klimatsku olimpijadu u Bonnu 2017. je potrošeno 117 milijuna €) sastančenju se ne nazire kraj. Postoji jedna opasna alternativa: ako se niste u stanju dogovoriti, mi (nekoliko odabranih) ćemo to učiniti umjesto vas. Onda smo tek nagrabusili.

 

Izvori:

https://www.france24.com/en/20191215-cop-25-climate-talks-end-with-no-deal-on-carbon-markets

https://www.france24.com/en/20191213-un-cop25-madrid-spain-united-nations-greta-thunberg-talks-climate-change-eu-commission

Hassyan Clean Coal Project, Dubai

 

IZVOR: https://klimaienergija.blog/2019/12/18/klimatska-olimpijada/