OLUJE SA GRADOM – opasna meteorološka pojava

OLUJE nastaju kada topao i vlažan vazduh dobije jak potisak nagore. Snažni vetrovi unutar olujnih oblaka velikih vertikalnih dimenzija – kumulonimbusa, podižu prehlađene mikroskopske kapljice vode do vrha oblaka, gde se dodiruju sa kristalima leda u vrlo hladnom vazduhu i brzo zalede, stvarajući okrugla trošna ledena zrna. Onda počinju da padaju ka tlu, sudarajući se sa kapljicama superhladne vode. Te kapljice se lepe za novonastala zrna i zamrzavaju, uvećavajući im masu. Nošena turbulencijom ona se vraćaju na vrh oblaka i ponovo padaju. Turbulentna strujanja vitlaju ledena zrna po oblaku, a opisani proces se ponavlja, stvarajući slojevitu strukturu koja, kada dovoljno oteža, pada na tlo pod nazivom grad, tuča ili led. Zrna grada obično su veličine graška, ali veoma retko i veličine kokošijeg jajeta. Padanje grada traje u proseku desetak minuta i za to vreme na tlu može da nanese ogromne štete – procenjuje se više od milijardu dolara godišnje širom sveta. Grad je redovna pojava u toploj polovini godine u našim krajevima. On zahvata različite površine, od vrlo malih do vrlo velikih. Površine zahvaćene gradom najčešće liče na uske i kratke trake. Zato grad u jednom danu može biti osmotren na jednoj ili na više osmatračkih stanica, ili da se javi na teritoriji između njih. Zbog ogromnog značaja ove opasne meteorološke pojave uspostavlja se poseban sistem za odbranu od grada, koji se bavi i njegovim monitoringom, pa je tako osmotren broj podataka o gradu znatno veći nego iz same mreže osmatračkih stanica.

Jak grad u ravničarskim krajevima Srbije nastaje najčešće na intenzivnom hladnom frontu, uz dodatno postojanje izrazite nestabilnosti unutar vazdušne mase ispred fronta. U planinskim predelima ovo nisu najpogodniji uslovi za grad. Tamo je najznačajniji faktor velika nestabilnost unutar tople vazdušne mase. Vertikalna kretanja izazvana nestabilnošću pojačavaju se uticajem orografije, a velika vlažnost pojačava razvoj oblaka. Razvijeni gradonosni oblaci u Srbiju dolaze najčešće sa jugozapada, zapada ili severozapada, retko sa severa i juga, a sa istoka gotovo nikada. Poznata je činjenica da se u najvećem broju mesta u Srbiji grad javlja prosečno 1 do 2 puta u toku godine. Ovako srazmerno mali broj dana sa gradom nije samo rezultat njegovog retkog javljanja, nego i pomenute prostorne ograničenosti. Na osnovu podataka iz sistema odbrane od grada zna se da se on na teritoriji  Srbije u proseku javlja oko 40 dana godišnje, u 80% slučajeva u periodu maj – avgust, i to u popodnevnim i ranim večernjim satima (od 13-20 časova).

Pojava grada je vezana za vrlo razvijene kumulonimbuse, koji imaju karakter vremenske nepogode. Međutim, grad je ređi, jer je za njegovo formiranje potrebno više dodatnih uslova. On se u našoj zemlji obično javlja sa najvećom čestinom i intenzitetom u maju i junu. Pomenuto ispitivanje je pokazalo da se u junu u nižim predelima javio ukupno do 7 puta (u Surčinu, Valjevu i Negotinu), što je skoro svake druge godine. U višim predelima javlja se i preko 10 puta, kao što se u maju na Kopaoniku javio 17 puta. April i jul po broju dana sa gradom malo zaostaju za majom i junom. U Sremskoj Mitrovici i Dimitrovgradu grad se najviše javljao u aprilu, a u Smederevskoj Palanci i Vranju u julu. Međutim, pokazalo se i da se grad može javiti u svim mesecima, što je posebna odlika ove nepovoljne meteorološke pojave. Svaka pojava grada nanosi manju ili veću štetu, pa to zahteva najavu ove pojave kad god je moguće, kao i vođenje posebne statistike o njoj. Na Kopaoniku grad može da se javi i 7 puta u jednoj godini, a u Vranju 6 puta. U Sremskoj Mitrovici, Loznici, Valjevu i na Crnom Vrhu zabeležen je i do 4 puta godišnje. Na 10 stanica on se pojavio do 2 puta tokom godine. Verovatno da jedna tačka u Srbiji može biti tučena najviše između 2 i 4 puta, izuzimajući mesta sa specifičnim položajem.

U cilju iznalaženja efikasnih mera zaštite sprovode se brojna istraživanja grada. Apsolutna protivgradna zaštita ne postoji, ali ni uspesi nisu zanemarljivi. U Srbiji postoji 1.613 protivgradnih stanica, čiji se rad koordinira iz 13 radarskih centara; vodi se čak i računa o bezbednosti, zabranjeno je ispaljivanje raketa iznad naseljenih mesta, protivgradne rakete se ispaljuju samo u olujne oblake. Rakete su napunjene hemijskim jedinjenjima koja se u oblacima ponašaju kao kondenzacijska jezgra, pa bi nastao veći broj manjih zrnaca grada, samim tim bi se šteta smanjila. Ali, kod nas često nedostaju protivgradne rakete. Ukupan broj dana sa gradom u Srbiji može da varira i preko 2 puta, pa je iz tog razloga potrebno obezbediti jednu stabilnu materijalnu bazu. Osim toga, ova metoda, popularna u drugoj polovini 20. veka, danas je zastarela i uglavnom se koristi još u nekoliko istočnoevropskih zemalja. Efikasnija, ali znatno skuplja metoda je „oprašivanja oblaka“ specijalizovanim avionima.

Jula 1993. godine u Šumadiji sam bio očevidac kako grad uništava sve oko mene. Naglo je pao mrak, bela je bila samo kiša leda nošena urličućim vetrom praćenim treštanjem, lupanjem i lomljenjem svega što je bilo na udaru „napada sa severozapada“. Nakon samo nekoliko trenutaka nastupilo je novo godišnje doba, temperatura je naglo pala, stabla i grane su ogoleli, useva više nije bilo, tlo se prekrilo belim kuglicama većim od klikera, mogli smo da ih skupljamo lopatama satima posle ove stihije. Na svu sreću, lepi automobili nisu bili nimalo oštećeni – nismo ih imali, bili smo pod sankcijama.

Najkrupniji grad se javlja u tropskim širinama zbog jakih uzlaznih struja u „toplim“ oblacima. Najžešće oluje sa gradom do sada su pogađale severnu Indiju i Bangladeš. Najfatalnija je pogodila Moradabad u podnožju Himalaja, 30. aprila 1888. godine i ubila 246 osoba. A najteža registrovana zrna grada merila su 1,02 kg, prečnika oko 15 cm i padala su u oblasti Gopalgandž u Bangladešu 14. aprila 1986. godine, tokom oluje u kojoj su poginule 92 osobe. Ipak, sećam se da smo učili kako je najveće zrno grada palo u Kini još 1902. godine, bilo je teško čak 4,5 kg i imalo čak 21,5 cm u prečniku. Takva „zrna“ se nazivaju agregatima, pa je jedan agregat od 3,4 kg pao i na Hajderabad u Indiji 1939. godine.

I umerene širine često zahvataju oluje sa krupnim gradom. Najveća zrna grada u tim oblastima pala su na grad Auroru u Nebraski u junu 2003. godine. Imala su 17,8 cm u prečniku i bila teška 600 grama. Strašna oluja sa gradom pogodila je Minhen 12. jula 1984. godine. Veoma jak vetar nosio je zrna grada prečnika 8,5 cm i težine oko 300 grama. Tako su poput projektila udarala u krovove, zidove, prozore, drveće, automobile. Iako niko nije poginuo, povređeno je oko 400 ljudi, a ukupna šteta je procenjena na 1,5 milijardu dolara. To je bila najrazornija oluja sa gradom svih vremena u materijalnom smislu. U Srbiji je u okolini Valjeva 18. juna 1970. godine padao grad čija su zrna imala masu oko 1 kg. Mada, govorilo se i da su velika zrna grada, čak čitave sante leda, padale u Srbiji za vreme i posle bombardovanja 1999. godine, ali, eto, nije se niko setio da ih izmeri ili bar fotografiše.

Nekada, imao je naš narod svoje zaštitnike. Postojalo je verovanje da će gradobranitelj, oblačar, vetrovnjak, zmajeviti, viloviti, aloviti ili zduhać da zaštiti imanje, selo ili kraj od vremenskih nepogoda, kao što su grad, oluja i obilne kiše. On je u srpskom narodnom predanju bio čovek koji se direktno sukobljavao sa demonima koji donose stihiju ili je za to koristio posebne magijske obrede. Gradobranitelji su imali i moć da upravljaju kretanjem olujnih i gradonosnih oblaka odvodeći ih od svojih njiva, a mogli su i da ih navedu nad tuđe.

 

Autor teksta: dr Goran Anđelković, Geografski fakultet Univerziteta u Beogradu