Jako volimo kad dobijemo pokoji “palac dolje” (npr. članak o FakeGate-u) bez kontra-argumenta. Zato danas nastavljamo s istom temom i donosimo kratki grafički podsjetnik u vezi “zastrašujućih” klimatskih promjena o kojima slušamo već 20-ak godina. (Duži članak na ovu temu koju pišemo je već duže vrijeme nedovršen). Izvor informacija materijala klimatskih fanatika je slijedeći:
- Četvrto izvješće o procjeni, Promjena klime 2007.: Zbirno izvješće, Međuvladin panel o promjeni klime (zlosretno nazvan “Sažetak za donositelje politike”) u hrvatskom izdanju jedne od naših državnih organizacija. Inače taj rad prema UN-ovom tijelu koje je odgovorno za njegovu izradu zvat ćemo “IPCC”-jev, a još precizniji naziv bio bi AR4 (engleska skraćenica za “četvrto izvješće o procjeni”).
Zagrijavanje klimatskog sustava je nedvojbeno, kao što se vidi iz promatranja porasta globalnih prosječnih temperatura mora i oceana, rasprostranjenog otapanja snijega i leda i dizanja globalne prosječne razine mora.
Tko ne vjeruje, taj “dokaze” može lako naći u brojnim fotografijama i grafovima koji krase domaće medije, Web sajtove vladinih institucija, a možda i udžbenike nevinih školaraca. Iako su mnoge stvari u vezi klime od 2007. do danas postale jasnije, građane se još uvijek mentalno programira i davi prema tom 5 godina starom izvještaju. Pogledajmo malo novije podatke.
Globalne prosječne temperature mora i oceana
Evo prvog grafa iz uvoda u gore citiranom UN izvještaju iz 2007. (globalna prosječna temperatura zemljine površine):
IPCC (2007): Rast površinskih temperatura od 1961. do 1990.
Lijeva skala pokazuje razliku (odstupanje), a desna prosječnu temperaturu. Svi IPCC-jevi grafovi u ovom članku prikazuju podatke za period od 1961. do 1990. Jedan od trikova je da dosta ovisi o tome što se i kako mjeri: recimo da li se mjeri u gradovima ili u nenaseljenim mjestima (npr. na moru), da li se mjeri temperatura na površini zemlje ili na određenoj nadmorskoj visini (troposferi, stratosferi), itd. Drugi da se radi o dužem vremenskom periodu kompresiranom u desetak centimetara širok graf, pa graf izgleda “strm” i loš, ali na lijevoj strani možete vidjeti da se radi o razlici od samo pola stupnja.
A evo i grafa koji pokazuje rezultate mjerenja do 2011.:
Mjesečno odstupanje srednje temperature površine (NASA Goddard Institute for Space Studies (GISS))
Primjećujete li očigledni trend ubrzanog povećanja temperatura u zadnjih 10 godina (od 2002.)? Ne? Čudno, ne primjećujemo ga ni mi! Neka netko brzo obavijesti ministricu Holy, možda je ove godine moguće ukinuti pokoju zelenu trošarinu.
Dizanje prosječne razine mora
IPCC (2007): Rast nivoa mora od 1961. do 1990.
Ej, nivo mora raste k’o lud! Na prvu ruku čini se da je (barem u Splitu) za to kriv gradonačelnik Kerum.
No pogledate li lijevu stranu, radi se o milimetrima, a ne metrima. Od 1961. do 1990.: svega 5 centimetara. Da li vam se to čini dovoljno opravdanje za klimatske trošarine na sve i svašta? Vjerojatno ne (osobito ako ne pripadate u 0,1% najbogatijih Hrvata koji imaju vikendicu u “prvom redu do obale”, a pogotovo kad shvatite da je taj novac vjerojatno bačen novac i uopće ne utječe na nivo rasta mora).
A sad pogledajmo situaciju u zadnjih 20 godina koju IPCC-jev izvještaj ne pokriva:
Eto, dobro su rekli – sve će nas more potopiti!
A sad dvije dobre vijesti:
– Na novijem grafu o rastu nivoa mora možete vidjeti da se radi o rastu od samo 3-4 milimetra godišnje. Čak i da živite na obali, teško da će vas to ikad zasmetati (za razliku od poticaja za biogoriva i kaznenih trošarina za benzin koje plaćate svaki dan kroz veće cijene svega što konzumirate – kupite kruh i platit ćete za pljačku zelenih). Istina je zapravo suprotna – 99,99% građana uopće ne bi trebalo biti zainteresirano za financiranje projekata kojima je jedan od glavnih ciljeva sprječavanje potapanja (nakon godine 2100.) vikendica najbogatijih 0,01% građana (i stranaca). No kao što je većina glasala za EU, tako većina uprkos svojim ekonomskim interesima podržava ovu borbu za financiranje onih najbogatijih.
– Na grafu ispod možete vidjeti da je rast CO2-a u atmosferi u zadnjem desetljeću (a pogotovo od 60-ih) ubrzan, a nivo mora i dalje raste istom brzinom. Ako je veza između CO2 i zatopljenja tako očigledna, ne bi li gornji graf trebao od 2000. početi drastično rasti?
Godišnji srednji rast CO2 u atmosferi – Izvor: ERSL (http://www.esrl.noaa.gov/gmd/ccgg/trends)
Očigledno nema istovremene korelacije između povećanja CO2-a u zraku i temperature. A ako uopće ima, pitamo se koliko površinske temperature (drugi graf od vrha teksta) kasne za povećanjem udjela CO2 u zraku?
Koliko nam je poznato, odgovora na to pitanje nema – klimatski alarmisti tvrde da se porast koncentracije CO2-a u zraku i porast temperatura odvijaju istovremeno (ili točnije: to su tvrdili donedavno, a kako u zadnjih par godina temperature NE rastu, počeli su trabunjati o “klimatskim promjenama” i kao utopljenik koji se hvata za slamke, govore o “ekstremnim klimatskim događajima” – zaboga, pa kakve to veze ima s koncentracijom CO2?).
Otapanje snijega i leda
Graf ispod pokazuje da se snježni pokrivač u sjevernoj hemisferi tokom 3 desetljeća smanjio za oko 3 milijuna kvadratnih kilometara i u to vrijeme iznosio manje od 36 milijuna kvadratnih kilometara. Jadni polarni medvjedići!
A sad evo i malo novijeg grafa koji pokazuje trend rasta snježnog pokrivača tokom zime u zadnjih 10 godina.
Zimski snježni pokrivač u sjevernoj hemisferi (Izvor: Global Snow Lab (GSL), Rutgers University)
Gornji graf alarmista koristi uobičajeni trik: do oko 2000. godine trend jest bio u padu, ali kompresiran u liniju dugačku samo 5 centimetara on izgleda još alarmantnije. Dodatno, trend se oko 2000. okrenuo, ali čak ni u 2007. ti genijalni znanstvenici nisu uspjeli prikupiti podatke za sve godine nakon 1990. – možda zato što bi ti podaci pokvarili njihov lijepi graf. Na grafu s Rutgers University možete jasno vidjeti da je od 2000. trend na gore i da je “pouzdani” trend topljenja snijega malo manje pouzdan.
Ako se pak zapitamo da li u 2007. godini podaci za 1995. ili 2006. godinu jednostavno nisu bili dostupni ovima iz UN-a, onda se isto valja pitati odakle Rutgersu u veljači 2012. podaci za cijelu 2011.? Ili kako je moguće da površina pod snijegom raste istovremeno sa sve bržim rastom koncentracije CO2 koji uzrokuje zatopljavanje? Zdravi razum tu ne vidi logiku, pa zato valja slušati mišljenje kompromitiranih stručnjaka koji će sve to već nekako objasniti (kako točno, možete vidjeti u njihovim privatnim emailovima iz afere ClimateGate 2.0). No i sam rad IPCC-ja ima neke indikacije:
Još uvijek je nejasno odražava li brža stopa dizanja razine mora u razdoblju od 1993. do 2003. godine desetljetno odstupanje ili porast unutar dugoročnijeg trenda.
Sad u 2012. znamo da ubrzanja trenda nije bilo, a isto tako vidimo da je njima dosta toga nejasno (i tako podaci od 1990. do 2006. nisu bili uvršteni u izvještaj). Osim toga, zanima nas slijedeće: ako im je u 2007. bilo nejasno kako protumačiti promjene od 1990. do 2007., zašto vjerovati u bilo što iz izvještaja? Već danas je jasno je da su bili u krivu u vezi snježnog pokrivača.
Slika ispod pokazuje najnovije stanje (veljača 2012., plava boja) u usporedbi s prosjekom od 1995. do 2009. (zelena granica). Kao što vidite, danas pri dnu slike snijega ima manje, a gore desno još više.
Pokrivenost snijegom u 2012. u usporedbi s prosjekom od 1995. do 2009. (Izvor: Department of Earth, Ocean, and Atmospheric Science, Florida State University)
Na kraju pogledajmo i najnovije istraživanje s druge strane zemaljske kugle – Južnog pola: graf ispod prikazuje snježne padavine (puna crna crta, skala na lijevoj strani) i ostale indikatore (kiša, topljenje snijega i leda, itd.) na desnoj strani. Zaključak autora tog upravo objavljenog znanstvenog rada je da nema statistički značajnog trenda u promatranom periodu od 1979. do 2009. Rad možete skinuti ovdje.
Stručna javnost: primjer prijatelja i medija iz 70-ih
Prije par dana autor ovog bloga sreo je starog prijatelja i zajedno smo popili kavu. Nekako smo načeli temu klimatskih promjena i ubrzo je postalo jasno da je prijatelj strastveni pobornik mjera protiv globalnog zatopljenja (i za zaštitu okoliša – no tu se ne razlikujemo, i autor ovog bloga je za zaštitu okoliša). Nakon što smo se složili da pravo vlasništva omogućuje zaštitu okoliša na tržišnim – a ne diktatorskim – načelima, pitao sam o klimatskim promjenama.
Ispalo je da je prijatelj tu i tamo pročitao pokoji članak, a kako 90% medija izvještava kopirajući “korisne” informacije vladinih ministarstava i kvazi-nevladinih organizacija, moj prijatelj bio je 100% uvjeren da je situacija izvan kontrole, da se snijeg posvuda topi i da nivo mora raste… Nije znao koliko, pa sam ga pitao da lupi neku brojku. Rekao je barem 1 centimetar godišnje. Iz gornjeg grafa o povećanju nivoa mora vidimo da je procjena mog prijatelja 300% brži godišnji rast nego što je stvarno slučaj. Krive procjene dao je i za sve ostale pokazatelje. Možda najbolji dio tog dijela razgovora se dogodio na samom početku, kad me prijatelj u nevjerici upitao da li se šalim ili ozbiljno vjerujem da globalno zatopljenje nije 100% sigurno.
Još jedan primjer (kojih ima puno) je alarmizam koji se redovno javlja nakon par sezona jednakog vremena. Na primjer – pogledajte gornji graf s površinskim temperaturama Zemlje – 70-ih godina prošlog stoljeća vrijeme je bilo hladnije, a mediji su se u to vrijeme pitali dolazi li novo ledeno doba: pogledajte ovaj članak iz The Time-a iz 1974., ili ovaj iz Newsweek-a iz 1975. koji dijelom prevodimo:
Postoje zlokobni znakovi da se se vremenske promjene na Zemlji dramatično mijenjaju i da će one uzrokovati drastični pad u proizvodnji hrane – uz ozbiljne posljedice za skoro svaku državu na Zemlji. Pad u proizvodnji hrane mogao bi početi vrlo skoro, možda za samo 10 godina.
Dokazi koji podržavaju ovakva predviđanja počeli su se nagomilavati tako brzo da ih meteorolozi ne mogu dovoljno brzo prikupljati. Engleski farmeri su svjedoci skraćivanja sezone za dva tjedna od 1950., što je uzrokovalo pad proizvodnje od oko 100.000 tona godišnje. Istovremeno, prosječne temperature oko ekvatora porasle su za djelić stupnja – djelić koji u nekim dijelovima može značiti sušu i beznađe. Prošlog travnja, nakon najgore serije tornada ikad zabilježenoj, 148 pijavica ubilo je više od 300 ljudi i uzrokovalo 500 milijuna dolara štete u 13 američkih država.
Ti naizgled nepovezani događaji za znanstvenike predstavljaju rane znake upozorenja o fundamentalnim promjenama svjetske klime [NK – zapravo članak kaže „vremena“, a u tome i jest problem – vrijeme nije klima].
Klimatolozi su pesimistični da će politički lideri pokrenuti bilo kakvu pozitivnu akciju kako bi nadomjestili ili barem ublažili, učinke klimatskih promjena. Prihvaćaju kritike da bi neki njihovi spektakularniji prijedlozi, kao što je topljenje polarnih kapa na način da ih se prekrije crnom čađi ili da preusmjeravanjem polarnih rijeka, moglo stvoriti probleme koji su daleko gori od onih koje pokušavaju riješiti.
Samo tridesetak godina kasnije, znanstvenici opet tvrde da se događaju “dramatične” klimatske promjene koje bi “uskoro” (vidi ovaj članak kanadskih genijalaca iz 2007. s “prognozom” za 2012.) mogle uzrokovati “drastičan” pad proizvodnje hrane, i isto kao i genijalci iz 70-ih, predlažu nove spektakularne načine da se “problemi” riješe.
Gdje su danas ti idioti koji su u 1975. predlagali namjerno topljenje polarnih kapa novcem poreznih obveznika? Sva sreća pa vlade 70-ih zbog naftnog šoka nisu imale novca za idiotske projekte, a sadašnja kriza ima isti ublažavajući (ili osvješćujući) efekt.
Troškovi borbe protiv klimatskih promjena
Gore smo samo željeli pokazati kako “nedvojbene” istine UN parazita uopće nisu nedvojbene. Ali čak ni to nije važno.
Važno je shvatiti da kao i u ogromnoj većini slučajeva – osim kad se radi o izvršavanju osnovnih zadataka države (obrane, policije, i sudstva) – država jednostavno nije u stanju posao organizirati i obaviti stručnije i efikasnije od tržišta. To bi trebalo biti jasno svakom onom koji prati vijesti i vidi katastrofalne rezultate koje država postiže u najjednostavnijim mogućim poduhvatima kao što je izgradnja autocesta ili upravljanje brodogradilištima – gdje se tehnologija nije promijenila tisućama godina! I sad imate te iste ljude iz vlade i nevladinih organizacija (Što im je zajedničko? U većini slučajeva ni jedni ni drugi nisu proveli jedan jedini dan u svom životu pošteno radeći u privatnom sektoru!) koji vam govore da im svake godine date nebrojene milijarde kako bi oni u vaše ime negdje do 2050. “spasili svijet”!
Ako vam to smjesta ne zvuči kao prevara, onda ne zaslužujete bolje nego da ovisite o tako časnim ljudima kao što su ovi u vladi (koja god da je) i kleptokrati koji ih okružuju.
Na temu troškova borbe protiv “klimatskih promjena” pisat ćemo drugom prilikom.
Zaključak
Iako je već 2012., nesposobne hrvatske vlade i dalje se drže UN-ovih procjena zasnovanih na prastarim podacima kao pijan plota.
“Nedvojbeno” zatopljavanje i topljenje snijega uopće nije nedvojbeno, ali javnost nakon 20 godina državne propagande vjeruje da nikakve dvojbe nema. Dužnost ljudi koji slobodno misle je da kritički prihvate podatke, osobito imajući u vidu katastrofalnu kvalitetu predviđanja klimatologa iz 70-ih (ledeno doba) i 90-ih (do 1.1.2012. pola čovječanstva će umrijeti) i brojne skandale koji pokazuju da se često radi o nadri-znanstvenicima, sukobu interesa i masovnoj korupciji (Ekstremni zeleni kao dobrijaneri-štetočine).
Od svojih prihoda vlada na zaposlene potroši 20%, a ukrade se i rasipa još par posto (ukupno, blizu 25%). Kad se tome doda općenita nesposobnost upravljanja najelementarnijim poslovima jasno je da je nemoguće da vlade (a da o UN i EU i ne govorimo) mogu pronaći i provesti mjere koji će biti čak 25% efikasnije nego mjere koje bi poduzeli sami građani ili privatna poduzeća. Čak i da se radi o “najgorem izrabljivanju” (npr. nedavni primjer koji se navodi je INA, čija marža na benzin je 60 lipa, tj. oko 6%, a i ta marža je tolika upravo zato što ju je odredila država) od strane zlih kapitalista, to je još uvijek jeftinije od iznosa koje plaćamo samo za kamate na kredite kojima se financiraju propali državni projekti, tako da građani i privatne firme još uvijek imaju troškovnu prednost nad državom od gotovo 20%.