Nauka i konsenzus o klimi

Jedan od najčešćih „argumenata“ pobornika teorije antropogenog globalnog zagrijavanja (AGZ) je opći konsensus (97%) stručnjaka po pitanju uzroka zagrijavanja. Priznajem da sam podcijenio glasnoću ovog kvaziargumenta, pa ću to sad pokušati ispraviti.

Mene termin asocira na grupu dunđer-majstora koji šacaju hoće li neko stablo pasti na kuću kad se otpili, ili koliko kubika dasaka treba za šalung. Tako nekako ovi klima-majstori šacaju kolika će biti temperatura i što će to značiti za klimu i vrijeme za stotinu godina. Kad se slože, kako oni kažu „very likely“, to je vječna istina, iako im svaki model svoju politiku vodi. Na stranu to što je „znanstveni konsensus“ tipičan oksimoron, ili je nešto stručno dokazano ili je politički usuglašeno. Jedno nema veze s drugim. O tome kako se došlo do tog podatka o konsensusu i analizi analize, bit će riječi u nekom od sljedećih postova. Za nestrpljive izvori 1 i 2, a za ostale samo naznaka da se radi o pravom krimiću.

Prije nego što s bloga pobjegne i zadnji pobornik teorije AGZ-a – dva povijesna primjera.

Da li je Zemlja ravna ili okrugla? Prvo je postojao znanstveni konsensus u mnogim ranim civilizacijama da je ravna, jer se nije primjećivao dokaz za suprotno. Ne znam što je Parmenida i Pitagoru prije 2 500 godina navelo na pomisao da je okrugla, ali ta teorija je relativno brzo stekla dosta pristalica, među kojima je bio i Aristotel. Tri stotine godina kasnije Eratosten je odlično zamišljenim eksperimentom izračunao i Zemljin opseg. Uglavnom, promijenio se znanstveni konsensus i Zemlja je postala okrugla. Kad jednom neka ideja probije balon ustaljenog mišljenja, odjednom se nađu i prikladni dokazi koji su morali čekati druga vremena.

crtež: Steve Hunter, tekst gore: Još jedan veliki trenutak za znanstveni konsensus, u oblačiću: Postigli smo konsensus!! Zemlja je definitivno RAVNA!!

Riješili smo kojeg je Zemlja oblika, ali ostaje pitanje okreće li se Sunce oko nje, ili je možda obratno? Onako na prvu nema neke dileme. Svako jutro svjedoci smo da mi stojimo na mjestu, a Sunce ide po nebu. Tako nekako je razmišljala i većina starih grčkih filozofa i znanstvenika od prije 2 300 godina. I tako je ostalo do 17. stoljeća. Što bi se reklo, znanstveni konsensus da se Sunce okreće oko Zemlje je postojao 2 000 godina. Neki su bili uvjereni da je tako, jer je Ptolomejev sustav bio prilično dobro razrađen. Neki su pristajali, jer nisu željeli proći kao Giordano Bruno (spaljen na lomači na Trgu cvijeća u Rimu), a neki (crkva) zato jer je to odgovaralo crkvenoj dogmi koja se ne propituje. Znate li koliko je Galileo čekao da crkva prizna kako je bila u krivu? Tri stotine godina, objavom pape Ivana Pavla II, 1992. godine.

Međutim, to je ništa u usporedbi s Aristarhom koji je ispravno pretpostavio da se Zemlja okreće oko Sunca. Načekao se on skoro 2 000 godina dok se nije pokazalo da je bio u pravu. I eto, malo Kopernik, malo Galileo, pa Kepler i tako dođosmo do novog znanstvenog konsensusa da se ipak Zemlja okreće oko Sunca.

Pristalice znanstvenog konsensusa (na slici nema Aristarha)

Kako onda, tako i danas. Antropogena teorija globalnog zagrijavanja, otkad je formirana, ima podosta pristaša i protivnika. Međutim, svako malo neki od vladajućih spomene „znanstveni konsensus“ kao jedan od argumenata. Nadam se da je iz ovih povijesnih primjera jasno kako to nikada ne može biti argument u bilo čemu što ima pridjev „znanstveni“.