Danas više skoro nitko ne govori o uzrocima globalnog zatopljenja, tj. klimatskih promjena. Ima li netko u razredu da ne zna da je to antropogeni CO2?
Vratimo se malo u povijest. Tjednik Newsweek je 1975. objavio članak s naslovom „Svijet koji se hladi“. Kao što se vidi na grafikonu (desni dio slike), globalna temperatura je rasla do sredine četrdesetih godina 20. stoljeća, a onda je krenula nizbrdo i to tridesetak godina. Dovoljno da izazove zabrinutost kod znanstvenika i pretpostavku o nadolazećem ledenom dobu. Na lijevom dijelu slike su prikazana područja u kojima se očekivala promjena sustava vjetra, oborine i temperature.
U jednoj tadašnjoj TV-emisiji je švedski meteorolog Bert Bolin iznio pretpostavku da možda možemo smanjiti efekte skoronadolazećeg ledenog doba – povećanim emisijama CO2. U međuvremenu se temperatura prestala snižavati, a svijet je potresla naftna kriza (ratovi u zemljama izvoznicama i nagli skok cijena nafte – zvuči poznato?). Bolinovom prijatelju iz školskih dana, švedskom premijeru Olofu Palmeu je trebao razlog da se od upotrebe uvozne nafte okrene izgradnji elektrana na nuklearni pogon. Priča se sada potpuno okrenula, tako da je CO2 od mogućeg spasitelja (u novom ledenom dobu) postao glavni neprijatelj (u globalnom zagrijavanju). Ljudi su lakše počeli prihvaćati ideju o gradnji nuklearki, jer je počela „prijetiti“ nova veća opasnost – globalno zagrijavanje. Kako je ta ideja prošla u hladnoj Švedskoj nikad neću shvatiti.
Shvativši značaj kontrole ugljika, odnosno života, ubrzo su se priključili i drugi premijeri razvijenih država. Budući da ni za jednu od ovih pretpostavki nije bilo nikakvog dokaza, moralo se osigurati da znanstvenici budu pod kontrolom, odnosno da njihovi rezultati odgovaraju novom narativu. Osnovan je Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) s ciljem „dokumentiranja čovjekovog globalnog zagrijavanja“. Prema riječima Nilsa Axela Mörnera: „Cilj je bio zadan prije nego što je projekt započeo. Sunce je namjerno ostavljeno po strani, jer se „radi o projektu iz meteorologije i oceanografije““, pa nastavlja: „Sve je bilo krivo od samog početka, ali znanost nije bila u fokusu.“
Osnivač i prvi predsjednik IPCC-a je postao Bert Bolin i sve je sjelo na svoje mjesto, tj. svjetska politika je ovladala svjetskom znanosti. Mörner, kao istaknuti oceanograf, je 1999. bio stručni recenzent poglavlja o razini mora IPCC-ovog izvještaja. „Bio sam u potpunom šoku. Poglavlje je bilo loše napisano i daleko ispod standarda. Nadalje, napisala ga je grupa od 33 znanstvenika, od kojih nijedan nije bio stručnjak za razinu mora.“ Pokrenuo je međunarodni projekt kojim je dokazao neistinitost tvrdnje o dizanju razine mora i kasnije objavio knjižicu: „Najveća ikad ispričana laž“.
Klimatski modeli „znaju“ kakva će biti klima za 100 godina. „Stručnjaci“ se često pozivaju na modele kada govore o budućoj klimi, kao da su modeli samostalne tvorevine. Nisu. Cilj je bio zadan prije nego što su istraživanja i započela, tako da se od početka znalo da najveću ulogu u porastu temperature mora imati onih pet posto CO2 koje ljudska civilizacija emitira u atmosferu.
Jednom kad je to zaključeno i zaključano, pretvoreno je u algoritam koji je ubačen u model. Kao posljedica, što više ljudi emitiraju CO2, to je planet topliji. Drugim riječima, jedna politički zadana pretpostavka je pretvorena u buduću „stvarnost“ – radom modela.
Vrijeme i klima su kaotični procesi. Usporedimo to s vožnjom pomoću GPS-a. Imate stotinu godina stare karte i vozite pomoću auto-pilota područjem divlje (kaotične) gradnje. U međuvremenu se krajolik potpuno promijenio, ali vi svejedno ugodno dremate dok auto vozi sam. Kao što je takva vožnja osuđena na propast, tako su i rezultati modela. Preciznije, model ima 1 752 000 puta priliku da vas odvede u nečiju dnevnu sobu ili novonastalu duboku pukotinu, jer mu treba toliko izračuna za stotinu godina.
Pogledajmo stvarnosti u zube. Na službenoj stranici britanske meteo-službe piše: „Protekle godine naše trosatne prognoze su bile 92% točne za neko mjesto u granicama ± 2 oC za jednodnevnu prognozu.“ Za ostale meteorološke pojave vjerojatnosti su manje. Dakle, najbolje što može jedna od najjačih svjetskih meteo-službi je gore-dolje dva stupnja, ako se radi o jednodnevnoj prognozi. Bez obzira na to što postoje ozbiljni i šaljivi komentari na prognozu vremena, jer često nije točna, u ljudski uzrokovane klimatske promjene većina slijepo vjeruje, čak i fizičari.
Izvori:
Nils Axel Mörner i razina mora
About our forecasts – Met Office
Autor članka: Dušan Bižić, dipl. meteorolog
IZVOR: https://klimaienergija.blog/2022/06/28/fikcija-i/