Nemoćna civilizacija i lažni autoriteti

Prije nekog vremena sam gledao dokumentarac o gladnom polarnom medvjedu. Nisam ga pogledao do kraja, ali vjerojatno je uginuo – kako bi priča imala dramatičan završetak. Cijena pravljenja filma nije mogla biti mala (recimo nekoliko desetaka tisuća eura), novac za koji se moglo kupiti tone ribe i (ako treba) dovesti veterinara i nahraniti i izliječiti medvjeda. E ali, onda zaključak ne bi mogao biti kako su čovjekom uzrokovane klimatske promjene pogubne za tu vrstu predatora. Ovo nije post o polarnim medvjedima, nego o dubokoj dihotomiji trenutnog svjetonazora. S jedne strane, značaj znanosti uzdiže se do religiozne razine. „Stručnjaci“ i slavne ličnosti su postali proroci u čije riječi se ne smije sumnjati, bez obzira na to kakve gluposti izgovarali, kao što je, na primjer, ideja da čovječanstvo određuje kakva će biti klima planeta. Religiozna komponenta se može primijetiti kroz još jedan aspekt, naime krivnju koju je prouzročio grijeh. Sve više mladih ima noćne more zbog klimatskih promjena koje će u dalekoj budućnosti uništiti njihove živote i cijelu prirodu, a krivac je uvijek isti – čovječanstvo.

S druge strane, povećava se voajeristička komponenta ljudskog ponašanja, pri čemu modeli i virtualna stvarnost zamjenjuju stvarni svijet. Ogromna financijska sredstva se odvajaju za računalne modele svih vrsta, koji će moći predvidjeti skoro pa sve, a više je ključna riječ (mislim novca). Izgleda kao da znamo sve, a nismo u stanju učiniti ništa.

Međunarodne kvaziznanstvene ustanove (u stvari političke) kao što su IPCC, Svjetska meteorološka, Svjetska zdravstvena, FAO (UN-ova organizacija za hranu i poljoprivredu) više služe da spriječe svaki neželjeni znanstveni rezultat (koliko god on bio dobro obrazložen) nego da naglase prava znanstvena pitanja. S vremena na vrijeme pojavi se i istinita tvrdnja, kao ona IPCC-ova iz 2001.: U istraživanju i modeliranju klime treba znati da se radi o združenom (ocean-atmosfera op.a.) nelinearnom kaotičnom sustavu, te zato dugoročno predviđanje budućih stanja klime nije moguće.“

Uzmimo primjer iz nemeteorološkog svijeta o tome kako lažni autoriteti i njihovi “stručnjaci” mogu odgoditi stvarni napredak. Krumpir je četvrta najveća prehrambena biljka na svijetu. Bilo bi razumno očekivati da su svi aspekti krumpira i njegovog uzgoja vrlo detaljno istraženi. U svojoj knjizi “Poljoprivredno upravljanje drenažnom vodom u suhim i polusuhim područjima” (Rim, 2002. godine) FAO tvrdi da se krumpir ne može uzgajati, ako je salinitet vode iznad 1.7 dS po metru. Izvor je istraživanje Bernsteina i drugih iz 1951. godine. Zanimljivo je da je za tako značajnu prehrambenu namirnicu objavljen podatak star preko pedeset godina. Na sreću po njega i mnogo ljudi iz nerazvijenih zemalja, nizozemski farmer Marc van Rijsselberghe je mislio drugačije i uspio uzgojiti krumpir uz deset puta veći salinitet. Tko zna koliko još zastarjelih podataka stoji u svakakvim službenim dokumentima koje su izdale međunarodne organizacije? Kao što CLINTEL ističe u svojoj Deklaraciji: “Nema razloga za paniku i uzbunu.” Ljudi su dosad nebrojeno puta dokazali da kad se pojave stvarni problemi – u stanju smo naći rješenje. Čovjek je tako uspješan kao vrsta, jer se uvijek inteligentno prilagođavao svijetu koji se mijenja. Misliti da možemo mijenjati klimu Zemlje je istovremeno arogantno i naivno. Umjesto uzaludnih pokušaja smanjivanja posljedica klimatskih promjena (bez obzira na uzrok), trebali bismo se prilagoditi ili, još bolje, pokušati ih iskoristiti.

 

IZVOR: https://klimaienergija.blog/2020/10/05/nemocna-civilizacija-i-lazni-autoriteti/